Scrollanje u slobodno vrijeme

Piše: Sara Maras

Događa li vam se ikada ovo: čini vam se da nemate vremena i ništa ne stižete na dane kada zapravo imate najmanje posla? Ili možda “visite” na mobitelu kako biste se odmorili od dana, samo da bi shvatili da uopće niste odmoreni nakon nekoliko sati? Već znamo da previše vremena provedenog na internetu, listajući društvene mreže, dovodi do pada produktivnosti i otežanog obavljanja obaveza. Sličan problem često se proteže i na naše slobodno vrijeme: vrijeme koje imamo za sebe provedemo u aktivnosti koju smatramo najmanje napornom, što je često “scrollanje” i konzumiranje sadržaja bez probira kako bismo se nečime okupirali. Stvara se određena dihotomija: ili ću biti produktivan (raditi ono što moram, što mi je nametnuto ili što sam smatram potrebnim), ili ću se odmarati, dakle raditi najmanje napornu aktivnost, čak i kad vidim da ona za mene nije zabavna ili zanimljiva i da me dapače živcira (što je često kod sadržaja koje nam algoritmi nude). 

Kako do toga dođe? Stres i strah od neuspjeha ili neispunjenih očekivanja koji imamo kad smo u svojoj “produktivnoj” ulozi, toliko nas opterećuje da svoje slobodno vrijeme želimo provesti sa što manje stresa, što često dovodi do toga da ga provodimo što pasivnije možemo (ako ništa ne radimo, ne možemo ništa krivo ni napraviti). Međutim onda se događa zanimljiva stvar: nakon što provedemo slobodno vrijeme u “scrollanju” sadržaja, često nakon toga shvatimo da smo blago frustrirani, da nas bole oči i da se uopće ne osjećamo odmoreno- to jest, kao da smo samo odgodili sve od čega smo pokušavali pobjeći. Internetski sadržaji vrlo su nabijeni podražajima koji se brzo izmijenjuju, što zapravo ne daje našem mozgu priliku da se odmori, jer je zapeo u konstantnom procesiranju informacija i iščekivanju novih. Jedino što je opuštajuće u cijelom procesu je dojam da se od nas ništa ne traži niti očekuje, te da nema ničega što bismo mogli napraviti “krivo” ili nedovoljno dobro.

Također, većina sadržaja na društvenim mrežama napravljena je da odaje dojam da nam se netko izravno obraća i razgovara s nama. Takav format primamljiv je u trenucima kada se osjećamo usamljeno jer ga možemo pustiti da se vrti u pozadini bez da aktivno sudjelujemo u njemu, i svejedno dobiti dojam da se s nekim družimo ili slušamo prijatelja koji razgovara s nama (naravno, na kraju to nije slučaj- sadržaj je formatiran da izazove iluziju bliskosti s autorom, ali te bliskosti na kraju nema, te smo po završetku videa ili podcasta jednako usamljeni kao i prije).

Koje bi bilo praktično rješenje toga? Možda možemo promijeniti način na koji shvaćamo svoje vrijeme i uvesti novu “ladicu” osim dvije koje imamo (posao i odmaranje). Kod djece se to vrijeme u danu obično zove vremenom za igru. Možda to zvuči neobično kad govorimo o odraslim ljudima, međutim suština tog pojma je: vrijeme u kojem aktivno nešto radimo, ne zato da to uradimo točno ili udovoljimo nekim kriterijima, već samo zato što nam je zabavno. Vrijeme za igru kod djece je ključno za razvoj i sreću, no kod odraslih se često ne shvaća toliko ozbiljno - odrasli ipak imaju obaveze i nemaju vremena za “gluposti”. Kako god da to nazovemo - hobiji, interesi, slobodne aktivnosti, sport, princip je zapravo isti. Ljudski mozak i u odrasloj dobi ima potrebu za samoizražavanjem, kretanjem, zabavom i druženjem. Izdvojimo li vrijeme za igru svaki dan ili svaki tjedan, promjena je odmah očita - iako smo fizički poslije toga umorniji, osjećamo se ispunjenije i stres koji nas čeka jednom kad se vratimo obavezama čini se manji i manje važan. 

Nekoliko načina na koje to možemo postići:

1. Samoizražavanje - pisanje, crtanje, ples, glazba. Bilo koji oblik umjetnosti, čak i ono u čemu nismo dobri i za što se smatramo netalentiranima, ispunjava našu potrebu da se izrazimo i da nešto stvorimo. Radionice i tečajevi crtanja, pisanja, plesa, heklanja, izrade nakita ili keramike, dobar su početak ako se time nismo prije bavili. Radionice obično imaju više polaznika, pa su također i mjesto za druženje s ljudima koji imaju slične interese.

2. Boravak u prirodi i sport - znanstveno je dokazano da boravak u prirodi snižava puls i tlak te smanjuje subjektivni doživljaj stresa. Nije potrebno otići na samotnu planinu da bismo dobili taj efekt, dovoljno je prošetati negdje gdje možemo vidjeti drveće i čuti ptice. Kod sporta je slična stvar - bavljenje fizičkom aktivnosti smanjuje fiziološke znakove anksioznosti i depresije i poboljšava samopouzdanje. Bitno je, naravno, izabrati sport koji nam je zabavan, što nekad zahtijeva da isprobamo više različitih sportova.

3. Druženje - nakon napornog dana čini nam se da je zadnje što želimo još nekoga slušati ili u nečemu sudjelovati. Međutim, potreba za druženjem jedna je od temeljnih ljudskih potreba, a razgovaranje (neobavezan razgovor ili žaljenje na stres, svejedno je) nam pomaže da vlastite probleme sagledamo novim očima. Ako imamo sreće, prijatelji nas mogu i podržati i utješiti kada je potrebno, ili nasmijati kada smo tužni. Društvene igre i aktivnosti isto su dobra ideja - zabavne su same po sebi, a i zahtijevaju da se svi aktivno uključimo i uživimo u nešto. Kvaliteta prijateljstava veliki je prediktor životne sreće, a uvelike ovisi o tome koliko vremena i energije konzistentno ulažemo u njih. 

Zašto je ovo uopće bitno? Slobodno vrijeme utječe na naš život kao i vrijeme provedeno u poslu ili obavezama. Slobodno vrijeme prvenstveno je vrijeme koje posvećujemo sebi i odnosu sa samima sobom; kako ćemo ga provesti čini nam se u trenutku možda nebitno, ali dugoročno ima posljedice na stav koji imamo prema ostatku svog života i svojoj ulozi u njemu. Bitno je da neke stvari činimo za sebe, zato što su nam zabavne ili nas vode prema životu kakav želimo imati - ne samo zato što nam je netko drugi rekao. 

Sve ovo možda se čini kao veliki zalogaj odjednom. Nije potrebno odmah krenuti ispunjavati svaki trenutak dana nečim aktivnim i stimulativnim. Nekoliko puta tjedno dovoljno je da napravimo bitnu promjenu u svom životu - koju možda nećemo vidjeti odmah, ali s vremenom se ti mali vremenski periodi zbrajaju i shvaćamo da smo poletniji, lakše se suočavamo sa svakodnevicom i manje ju ozbiljno shvaćamo - jer smo samima sebi dali priliku da se igramo.