Emocije su jedna od najstarijih pojava u ljudskom tijelu i umu. Svi ih osjećamo, a opet malo o njima znamo. Imamo ideje o tome kako one funkcioniraju i zašto, ali rijetko znamo na čemu te ideje temeljimo. U ovom članku dotaknut ćemo se nekih čestih ideja i propitati jesu li one nužno istinite. Znamo da bismo trebali željeti biti sretni, da ne smijemo prečesto biti ljuti, i da je ružno biti zavidan. Odakle dolazi ta ideja da su neke emocije dobre a neke loše, i kako ona utječe na naš život? Što zapravo znače naše emocije i zašto ih ponekad ne možemo priznati niti sebi niti drugima?
1. (Neke) moje emocije su nedopustive
Čovjek ima sposobnost osjetiti širok spektar emocija, te će ih vrlo vjerojatno u toku svog života osjetiti sve. Postoji kontekst u kojem se pojedine emocije izražavaju na pristojan način – kada, kako i pred kim. Međutim, to dovodi do toga da se o nekim emocijama (ljutnja, ljubomora, zavist, ogorčenost) vrlo rijetko razgovara. Osoba koja osjeća ljutnju ili zavist, na primjer, može se osjećati usamljeno i pitati se – jesam li ja jedini koji ovo osjeća? – te zbog toga steći dojam da nešto s njom nije u redu. Vrlo je teško prvi „probiti led“ i upitati druge osjećaju li i oni nekad iste (neugodne) emocije. Međutim, odgovor nas često iznenadi – ljudi koji ne pokazuju nikakve vanjske znakove, često osjećaju isti spektar neugodnih emocija kao i mi. Nijedna emocija nije sama po sebi sramotna niti loša; sve emocije postoje kao signali o tome što se s nama događa i sve mogu biti korisne ako ih znamo izraziti na pravi način.
2. Emocije će trajati zauvijek ako nešto ne napravim ili će postati neizdržive
Ponekad imamo osjećaj da će se naše emocije pojačavati i pojačavati dok se nešto strašno ne dogodi. Naprimjer, osoba koja osjeća paniku može imati osjećaj da će panika postajati sve jača, sve dok osoba ne dobije srčani udar ili se na neki drugi način razboli. Osoba koja proživljava intenzivnu tugu može imati misao, ako pusti da tuga ide svojim tokom, da njena tuga nikada neće prestati. Osoba koja osjeća ljutnju zbog nekih stvari iz svoje prošlosti, može imati misao „ako si dozvolim ljutnju, možda ću biti ljut zauvijek“. Zbog toga, često potiskujemo emocije – ne možemo si ih priznati, odvraćamo si pažnju i ne tražimo podršku jer smatramo da će skretanje pažnje na te emocije pogoršati njihovo stanje. Međutim, emocije imaju svoj prirodni tok koji ne traje zauvijek. Ako se emocija ne „hrani“ dodatnim razmišljanjem i premišljanjem, ona sama od sebe prolazi kad naš um procesira ono što nam se događa (to može biti vrlo brzo kod svakodnevnih briga ili vrlo sporo ako je riječ o velikim i teškim životnim događajima). Iako se neko vrijeme čini da se emocija pojačava, u jednom trenutku ona dosegne svoj prirodni maksimum i počne se smanjivati. Zbog toga smo u stanju proživljavati mnoge emocije u toku jednog dana. Našem mozgu jedna te ista emocija ubrzo „dosadi“ te on počne tražiti druge misli i zanimacije kojima će nas okupirati.
3. Moram odmah izraziti svoje emocije inače ću „eksplodirati“
Ovo je slično uvjerenje prethodnom, ali izaziva različito ponašanje. Zbog osjećaja pritiska kojeg stvara intenzivna emocija, ponekad se čini da ju moramo odmah izbaciti iz sebe inače će one postati neizdržive i mi ćemo „poludjeti“. Razlika je u tome što umjesto potiskivanja i zanemarivanja, osoba izražava emocije na buran način u trenutku kad ih osjeća, također zbog ideje da će one postati nepodnošljive. Ovo je čest slučaj kod ljutnje: izražavanje ljutnje otpušta osjećaj pritiska, te se često poslije osjećamo bolje nego kad uopće ne reagiramo. Ovdje moramo napraviti razliku između same emocije i ponašanja kojim ju izražavamo: dobro je osvijestiti emociju koju osjećamo i ne moramo se zbog nje osjećati kao loša osoba. Međutim, izražavanje emocija poput ljutnje, pogotovo ako je ono intenzivno, ponekad loše utječe na ono što želimo postići i na naše odnose s drugim ljudima. Kod takvih situacija, bolje je ako pričekamo da emocija malo prođe, te ju izrazimo na miran način kada smo u stanju razmišljati.
4. Emocije se moraju izraziti intenzivno (inače me drugi neće shvatiti ozbiljno)
Jako je teško biti zanemaren i ignoriran. Nitko ne voli taj osjećaj kada nešto govorimo, a druga osoba nas ne sluša ili ju ne zanima. Zbog straha od toga da nas drugi ne čuju, ponekad tražimo pomoć na načine koji su drugim ljudima preintenzivni – vičemo glasno, govorimo ružne stvari ili na druge načine tražimo da nas dožive ozbiljno. To često dovodi do kontra-efekta: drugi ljudi se povlače zbog toga što smo ih povrijedili, a mi se osjećamo još više zanemareno. Možda smo nekad prije imali osjećaj da nas nitko ne čuje, ili da ne dobivamo dovoljno razumijevanja – i ponekad taj osjećaj nosimo sa sobom u odraslu dob. Je li još uvijek potrebno vikati da bi nas čuli? Često je za željeni efekt potrebno puno manje nego što mislimo.
5. Moje emocije su drugima teret
Ova misao mnogim je ljudima jako teška i stvara mnoge probleme. Ne želimo biti teret drugima, a pogotovo ne ako nas ionako ne mogu shvatiti. Istina je da nemaju svi ljudi u svim trenucima jednaku mogućnost da nas saslušaju i razumiju, niti jednaku volju da nam pomognu. Međutim, dijeljenje emocija s drugima i traženje podrške važan je korak ne samo u tome da nama bude bolje – već i u tome da izgradimo dobre odnose s drugima. Osobe kojima je stalo do nas neće smatrati naše emocije teretom, već upravo suprotno – htjet će da ih podijelimo kako bi nas bolje upoznali. Ako se držimo na distanci i uvijek preuzimamo ulogu onog koji sluša i pomaže, ne dajemo priliku drugima da nas razumiju i upoznaju, niti da s nama osjete dublju povezanost.
Ovo su samo neki od razloga zbog kojih je teško potražiti pomoć i podršku pri nošenju s neugodnim emocijama. Umjesto traženja pomoći, često se upuštamo u razna (auto)destruktivna ponašanja kako bismo olakšali vlastita stanja i zaboravili na to što nam se događa; odmičemo se od ljudi ako mislimo da nam ne žele ili ne mogu pomoći; bježimo od neugodnih misli i emocija misleći da su nerješive. Međutim, ako preispitamo ideje i misli koje se jave uz intenzivne emocije koje osjećamo, često shvatimo da se vrte oko istih stvari: ja sam loša osoba, ne bih se trebao ovako osjećati, meni se ne može pomoći, mene je nemoguće razumjeti. Te ideje možda temeljimo na prijašnjim iskustvima ili na riječima koje smo čuli od drugih. Međutim, moraju li te ideje biti točne? Mnogi ljudi, na primjer, dolaze psihologu uvjereni da nešto s njima nije u redu zbog toga kako se osjećaju, te se iznenade kad shvate koliko drugih ljudi bi na njihovom mjestu osjećalo isto. Prihvaćanjem vlastitih emocija nećemo nužno riješiti probleme. Međutim, ako ne trošimo svoju energiju i vrijeme na to da se borimo sa samim sobom, svakako ćemo imati više mogućnosti da ih riješimo.
IZVOR:
Leahy, R. L. (2018). Emotional schema therapy: Distinctive features. Routledge.