Piše: Sara Maras
Nedavno sam čitala knjigu “Misliti, brzo i sporo” slavnog psihologa-nobelovca Daniela Kahnemana za koju sam mislila da će biti puna bihevioralne ekonomije i savjeta o donošenju financijskih odluka- i bila sam u pravu, jer je knjiga prepuna statistike, matematike, i da, ekonomije. Međutim iznenadilo me koliko mi je pomogla s mojim vlastitim dilemama- konkretno, u vezi planiranja godišnjeg odmora.
U ovo doba godine obično počinjem razmišljati o godišnjem odmoru i planirati kad, gdje i kako ću otići. Naravno da uvijek završim preplavljena i trebam sekundu da odem leći kad krenem u bilo kakvo opsežnije guglanje. U isto vrijeme imam previše i premalo izbora (najbolji smještaji obično su rezervirani od veljače 1994.), a i nekad se čini nemoguće procijeniti unaprijed što će biti “odmor iz snova” a što “grozna i skupa pogreška”. Ili mi se barem tako čini kada biram. Jednom kada je odluka donešena, obično se automatski počnem veseliti i nastavim se veseliti do samog godišnjeg. A i kada razmišljam o svim putovanjima na kojima sam bila, sjećam ih se s veseljem i nostalgijom; teško je baš toliko pogriješiti da si upropastim cijeli odmor. Istraživanja ionako pokazuju da je planiranje putovanja i iščekivanje najveći dio sreće koji dobijemo iz cijelog događaja. (Ovo pišem i da sama sebe ohrabrim da napokon počnem tražiti).
Kahneman u svojoj (genijalnoj) knjizi opisuje razne pogreške u razmišljanju koje ljudi univerzalno pokazuju dok donose odluke (svojevrsni “bug” u operativnom sustavu, ako baš hoćete), oslanjajući se na intuitivno razmišljanje koje nas inače vrlo uspješno vodi kroz život. No, naš “intuitivni mozak” radi mnoge pogreške kad se radi o brojevima, novcima, vjerojatnostima pa čak i procjenama naše vlastite sreće. Međutim, ovdje se neću osvrtati na vjerojatnost i statistiku, jer smo ovdje zbog godišnjeg. U zadnjem dijelu knjige, Kahneman opisuje zanimljivu pojavu: doživljaj u trenutku kada smo na godišnjem i sjećanje na taj isti godišnji, dvije su različite stvari. “Doživljajni ja” svijest je koju smo imali u trenutku događaja, dakle dok smo na putovanju. No, “pamteći ja” koji kasnije razmišlja o tom putovanju, pamti samo najbolje i najgore trenutke, najživlje se sjeća onog što je bilo na kraju, a omjer vremena koje smo proveli u dobroj zabavi ili dosadnom čekanju potpuno zanemaruje! Dakle, našem pamćenju nije uopće bitno jesmo li na godišnjem odmoru imali odličan tjedan ili odličnih 10 dana. Dapače, ako smo uživali na plaži 9 dana bez posebnih događaja, ali zadnji dan smo se posvađali s prijateljima i otišli kući bez pozdrava, u našem sjećanju odmor je bio - katastrofa. (Dobra strana toga je da će jedan zaista dobar izlazak nakon 9 dana blage dosade značiti da je odmor bio pun pogodak.)
Kahnemanova istraživanja pokazuju da naš dojam nekog iskustva, nakon što je iskustvo već prošlo, nije uopće isti kao onaj koje smo imali u trenutku kada se događalo. Jednom kad je nešto prošlo, naš mozak vidi to iskustvo kao “priču”, i procjenjuje ju kao bilo koju drugu priču - pamtljive, ekstremne događaje, i naravno kakav je bio kraj. Koliko nam je trebalo da pročitamo knjigu je sasvim svejedno jednom kad smo gotovi (činjenica na koju je Kahneman računao kada je najzanimljivije poglavlje stavio na kraj knjige od 500 stranica). Dapače, kada ljudi procjenjuju koliko su sretni i zadovoljni svojim životom, uvijek će se više oslanjati na svoje “pamteće ja”, što znači da to konačno sjećanje ima više utjecaja na naš generalni osjećaj sreće jednom kad se vratimo. “Doživljajno ja” ima utjecaja samo u trenutku kada ga doživljavamo, ali emocije sreće ili tuge iz prošlosti izblijede iznimno brzo - i ostaje samo priča koju naš mozak ispreda o svom životu.
Što možemo iz toga naučiti? Kao prvo, nije pretjerano bitno koliko dugo smo na godišnjem. Ako imamo mogućnosti otići na tjedan dana, bit ćemo jednako sretni kad se vratimo kao i da smo otišli na tri tjedna. Ako organiziramo nekoliko jako zabavnih događaja, bit ćemo sretniji kad ih se prisjećamo nego ako nam je svaki dan bio isti (iako je dosada ponekad jako primamljiva iz perspektive kada nismo na godišnjem). Ono što želimo izbjeći su vrlo neugodni događaji, ali na njih ne možemo uvijek utjecati; a ako možemo utjecati - bitno je ne dozvoliti da eskalira i ne osvrtati se previše na to. Možemo se požaliti da se malo “ispušemo”, no ne želimo razmišljati, ruminirati ili brinuti o tome do razine da samo to primijećujemo. Naše “doživljajno ja” treba šansu da upije sve što se oko nas događa, zbog čega je bitno da smo prisutni u trenutku, a naše “pamteće ja” treba nekoliko zanimljivih događaja i “sretan kraj” kojeg ćemo se prisjećati kada se vratimo u rutinu i svakodnevicu.
Na kraju, nije važno samo ono što se događa, važno je i da si ispričamo dobru priču. :)
Izvor: Kahneman, D. (2017). Thinking, fast and slow.
Σχόλια